S obzirom na pokretljivost oslonaca, sedla se dijele na fiksne, klizne i podizne. U fiksnom sedlu, lijevi i desni nosači su pričvršćeni vijcima za osnovnu ploču, koja je pak pričvršćena za okvir šasije tegljača. Fiksni tip je najčešće korišten. Klizna sedla dolaze u različitim stilovima, ali imaju sličnu strukturu kao i fiksni; ključna razlika leži u vezi između osnovne ploče i okvira šasije, koji koristi više-rupe ili nazubljeni dizajn. To omogućuje da se osnovna ploča premjesti uzdužno kako bi se prilagodila različitim prikolicama za glatko spajanje. Neki klizni modeli imaju automatski pneumatski upravljački sustav koji koristi zračni tlak za klizanje jedinice naprijed-natrag po stazi. Podizna sedla prvenstveno se koriste na tegljačima na lučkim terminalima; mogu se kretati okomito unutar određenog raspona za prilagodbu polu{7}}prikolica različitih visina.
Također su kategorizirani prema svojim stupnjevima slobode u tipove s-stupnjem-slobode-i dvostrukim-stupnjem--slobode. Sedlo s-stupnjem--slobode-također poznato kao jedno-vrsta osi-dopušta samo uzdužno naginjanje (nagib) od približno 8 stupnjeva. Ovaj tip nudi visoku stabilnost u vožnji i prikladan je za-brze, lako opterećene polu-prikolice s visokim težištima koje rade na dobrim cestovnim površinama. Njegov nedostatak je što nemogućnost bočnog osciliranja izlaže okvir vozila značajnom torzijskom naprezanju. Dvostruki{19}}stupanj--petog kotača-ili tip dvostruke-osi-omogućuje i bočne i uzdužne oscilacije, pomažući u zaštiti okvira tegljača-za transport koji rade u različitim uvjetima na cesti. Međutim, budući da su sedla s dvije-osi smještena znatno više od modela s jednom-osi, oni nude lošiju bočnu stabilnost tijekom-brzina u zavojima; posljedično, rijetko se koriste u standardnom cestovnom prometu.
